Intervju s našim polaznicima objavljen u časopisu Grazia

centar igw

Možda bi se Tin, Ema, Ivana i Emina su se sreli puno kasnije da nisu dijelili zajednički interes i ljubav prema radu s ljudima i psihoterapiji koja ih je povezala tijekom edukacije iz gestalt psihoterapije pri zagrebačkom IGW institutu. U početnim radovima spontano se unutar veće skupine formirala grupa njih četvero, koji si međusobno pružaju podršku, ali i inspiriraju i motiviraju kroz rad i druženje. Čini se možda čista slučajnost, ali oni kroz smijeh kažu da je to bio svemirski trenutak početka jedne priče koja će još dugo trajati. Ovi zanimljivi mladi ljudi, svi redom edukanti gestalt psihoterapije pod supervizijom, zapravo dolaze iz potpuno različitih pozadina, a zbližila ih je ideja o pozitivnoj moći razgovora i rada na sebi uz koje se mnogi kamenčići mogu pomaknuti. Počeli su od sebe kako bi dalje mogli pozitivno djelovati i na zajednicu. S obzirom na neizvjesnost vremena u kojima živimo, upoznavati alate koji nam pružaju novu perspektivu iznimno je bitno.

Što mislite, zbog čega nam se morala dogoditi 2020. u ovakvom obliku, zašto je do toga došlo i je li baš tako trebalo biti?

Emina: Teško mi je reći zašto i kako je došlo do ove situacije, o tome bismo mogli danima u okviru naših nekih duboko intimnih promišljanja i šire slike ljudskog postojanja. Mislim kako je ipak najvažnije da razmišljamo i promišljamo gdje smo svi mi sada, sa sobom, u ovom trenutku, usred ove pandemije i neizvjesnosti. Tako možemo nešto saznati o sebi samima, shvatiti što trebamo, naći (samo)podršku. U nekim trenucima vjerujem da se svi pitamo: “Je li baš trebalo do toga doći”, no bitno je da osvijestimo kako je to trenutak bespomoćnosti, naravno, vrlo ljudski, i možemo ostati malo u njemu. Pokušajmo sami sebi odgovoriti na to pitanje tko zna kakav nam odgovor može doći. Podijelit ću svoje osobno iskustvo još iz perioda lockdowna kad mi je za vrijeme pripremanja obroka palo na pamet upravo to pitanje, a odgovor mi se sâm stvorio i mislila sam si: “Pa zato da konačno već jednom, drukčije i snažnije nego ikad, shvatiš kako se možeš osloniti na samu sebe.” Za mene je to bio vrlo dragocjen moment, rekla bih čak i pomalo revolucionaran, a usred globalne pandemije. Naravno, sad smo malo već zašli i u duhovne sfere, ne psihoterapijske, ali i one mogu terapijski djelovati na nas u ovom periodu.

Ivana PeršinČemu nas sve uči 2020. baš takva kakva jest?

Ema: Zasigurno postoje lekcije koje ćemo s raznih strana slušati kao ključne za ovu godinu poput toga da je to godina koja nas je naučila da ništa nije sigurno, koja nas je naučila da je u životu bitnije veseliti se malim stvarima, zastati umjesto stalno nekuda trčati i slično. Ipak, jedino što mogu sa sigurnošću reći jest što sam ja naučila. Jer 2020. može biti samo još jedna godina u nizu ako u sebi ne otvorimo prostor za uviđanje i prihvaćanje stvari. A ono što sam naučila je to da je za mene osjećaj povezanosti s drugim ljudima ono što me ispunjava te da niti jedan videocall ne može biti zamjena za susret uživo. Naučila sam da frustracija i tolerancija neizvjesnosti dolazi u valovima. Jednom kad prođe, ne mora značiti da se neće opet javiti. Naučila sam da je sada važnije nego ikad biti svje- stan kako naša reakcija na situaciju ne znači da je ona nužno točna za druge i da može biti istovremeno točna i dobra za mene, no ne i za druge. Na to se nadovezuje i važnost tolerancije i njezino pravo značenje. Kapacitet da se ne osjećamo ugroženo zbog tuđe različitosti i da je istovremeno možemo prihvatiti i poštovati.

Emina: Jedno pravo prosinačko pitanje – rezimiranje godine, i k tomu još ove, po svemu sudeći neobične 2020.! Mi se na edukaciji često znamo šaliti i odgovarati na pitanja: “Ne znam, u procesu sam!” Naravno, tako pokušavamo izbjeći upravo taj moment kad moramo duboko u sebe zaroniti, angažirati se te vrlo svjesno pobrojati i definirati sva iskustva u tih 365 dana. To zahtijeva i određenu odgovornost i kritičnost. Treba si priznati situacije koje smo ovlaš prošli, biti dovoljno samouvjereni da si čestitamo za one u kojima smo briljirali. Ono što mogu reći za sebe, a i mogu jedino za sebe, jest to kako me osnažila spoznaja da sam funkcionirala bolje nego što sam mislila, nailazila motivaciju i inspiraciju u malim stvarima, iz dana u dan, shvatila da mi kontakti s obitelji i prijateljima i putem telefona iznimno puno znače te da i takva komunikacija od velike podrške, da plani- narenje stvarno razbistruje glavu i misli, da je bitno osvrnuti se oko sebe i ponuditi pomoć jer ima onih kojima je potrebna.

Tin MatošBrojni su se pojedinci našli zatečeni, zbunjeni, ostali su bez posla, bez mogućnosti da realiziraju zacrtane planove… Na kraju krajeva našli su se prisiljeni u danim okolnostima da sve zaustave i stisnu pauzu.

Ivana: Zbunjenost koju si spomenula, ne- izvjesnost, nemogućnost razumijevanja situacije jer nemamo glavne i jasne inpute obilježile su ovo vrijeme i situaciju u kojoj se nalazimo. Puno je vanjskih okolnosti utjecalo na situaciju u kojoj smo se našli, pa može biti utješno da smo svi zajedno u tome. Okolnosti su takve kakve jesu i to može izazvati osjećaj bespomoćnosti i besmisla. I to je vrijeme kad se možemo okrenuti sebi, priznati sve te osjećaje koji se javljaju te potražiti vlastite resurse koji će nam pomoći lakše se nositi s izazovima.

Ema: Osim aktualne opasnosti pandemije i neposredne brige za zdravlje i sigurnost, kao reakcija javljaju se i druge posljedice koje na neki način dotiču svakog od nas, bilo privatno ili poslovno. Moj je dojam da je u početku pandemije osjećaj kolektivne odgovornosti bio taj koji je davao smisao i značenje, a bio je rezultat jasnih smjernica i transparentne komunikacije koja je kod ljudi izazivala povjerenje. S vremenom, kako su smjernice postajale nekonzistentnije, informacije su se mijenjale iz dana u dan, prirodno je nastalo nepovjerenje i javio se osjećaj izigranosti i frustracije. Ostajemo sami sa sobom i sve teže nalazimo opravdanje za sve posljedice koje su nas dotakle. Pitanje je možemo li naći unutar sebe taj osjećaj odgovornosti, koji je neovisan o vanjskim faktorima, a koji proizlazi iz naše temeljne potrebe da pripadamo i budemo prihvaćeni?

Tin: Svjedočimo brojnim slučajevima u kojima su se ljudi suočili sa značajnim gubitkom. Bilo da je to gubitak posla, rušenje planova, izolacija od dragih osoba ili čak njihova smrt od samog virusa. Sve su to odlike kriznog stanja. Pravo pitanje je kako se nositi s gubitkom. Na razini zajenice svakako je uvijek dobro ponoviti kako pomaganje drugima u bilo kojem pogledu širi dobru energiju u oba smjera. Volontiranjem, iskazivanjem interesa za nečiji život i probleme može biti jednostavna, a jako nagrađujuća aktivnost. I to u jeku današnjih tehnologija sasvim sigurno može ići uz pridržavanje epidemioloških pravila. Na individualnoj razini to ponajviše ovisi o našoj osobnosti. Kad se susretnu s istim problemom, 10 ljudi reagirat će na 10 različitih načina. Kad postanemo svjesni da nas je problem uzdrmao do temelja, bacio u depresiju, tjeskobu i nezadovoljstvo, to je signal da krenemo nalaziti kreativnija rješenja i mijenjati uhodane obrasce koji nas ne zadovoljavaju u danoj situaciji, a koje nasljeđujemo i usvajamo nesvjesno iz primarnih obitelji.

Emina Horvat
Brojni savjeti i metode pristižu sa svih strana, puno puta čini se kako ništa ne pomaže. O čemu se radi?

Emina: Generalno govoreći, ne pomažu jer se predstavljaju kao univerzalna rješenja “u 5 koraka do…”… Iako postoje mnogi predivni alati i metode rada u psihoterapiji, oni se uvijek moraju prilagoditi svakoj osobi koja je ispred nas. Možemo razmišljati o bombastičnim naslovima iz medija, ali bitno je da ih “probavljamo” na svoj način, u smjeru koji nama služi. Nije lako ostati hladne i prisebne glave kad smo tako bombardirani raznim naslovima instantne sreće kao isključivog ključa postojanja. A i često smo nestrpljivi, mislimo kako ćemo se promijeniti nakon tri pročitana teksta ili pet odslušanih webinara. Savjeti također znaju malo biti zeznuti u svojoj srži: ja to najbolje vidim u radu s roditeljima koji se nerijetko žale na svoju djecu i govore: “Rekao sam joj tri puta i ništa” ili “To sam mu već ponovila pet puta i ne shvaća.” Dakle, nemilosrdni smo prema djeci i mladima, a sami znamo da promjene nisu lake i da neku stvar možemo čuti stotinu puta, ali tek stoti put ona može imati smisla za nas.

Je li upravo sada trenutak kad je psihoterapija pokazala svoju važnu ulogu u svakome od nas?

Ema: Čini mi se da se važnost ovog trenutka može istaknuti utoliko što smo se našli u neizvjesnosti i nepoznatosti što je plodno tlo za strahove, zabrinutost i tjeskobu. Svatko od nas suočen je sa svojim unutarnjim previranjima i egzistencijalnim pitanjima. Ovisno o količini podrške koju imamo, kao i našim uobičajenim obrascima reagiranja, lakše ili teže se nosimo s njima. Psihoterapija tu dolazi kao jedan od načina koji nam može pomoći u rasvjetljavanju situacije u kojoj se nalazimo, jačanju sustava samopodrške, kao i otkrivanju vlastitih kapaciteta kojih možda nismo bili niti svjesni. Pri tome je bitno razlučiti podršku prijatelja, partnera ili obitelji od stručne pomoći. Primjer je prijateljski razgovor koji se temelji na reciprocitetu, na davanju i primanju, a može imati više funkcija, bitnih i ispunjavajućih – poput podrške, razmjenjivanja iskustva i ideja i stvaranje osjećaja pripadanja. S druge strane, u terapiji također postoji odnos razgovor između terapeuta i klijenta, ali ovdje klijent dobiva svoj prostor za izražavanje gdje su u strukturiranijoj okolini terapeut i klijent oboje uronjeni u svijet klijenta s ciljem boljeg razumijevanja i istraživanja klijentovog načina poimanja svijeta, a onda i promjene kojoj klijent teži, a podrška je samo jedan element odnosa. Ivana: Psihoterapija je imala i ima važnu ulogu u društvu, a sada je vidljivo koliko i zato je važno približiti je ljudima, da prestane biti bauk. Kroz psihoterapiju si dajete priliku istražiti sebe samog, promišljati o sebi, približiti se samome sebi. Kad bi ljudi bili svjesni učinka psihoterapije, mislim da bi je konzumirali jednako kao tjelovježbu. No to nije čaroban napitak, nego prilika da kroz terapeutski odnos sebe počnete razumijevati, osjećati i vidjeti koje su vaše potrebe. Rad na sebi u terapiji nije lagan, ali je oslobađajući.

Koje su to sve uloge psihoterapije i načini na koje djeluje?

Tin: U psihoterapiju u većini slučajeva ljudi dolaze s problemom koji žele riješiti. “Depresivan sam”, “Ne osjećam se dobro u svojoj koži”, “Imam osjećaj da se partner udaljava od mene”, “Ne mogu funkcionirati pod stalnim stresom”, “Nitko me ne voli”… O vrsti i podlozi problema ovisi i oblik terapije koji bi najviše odgovarao. Primjerice, tjeskoba koja se pojavila u doba pandemije i prije nije postojala u značajnijem obliku vjerojatno će dobro odgovarati za kraću suportivnu terapiju. Nažalost, u značajnom broju slučajeva problem je vezan uz način funkcioniranja koji smo naučili još u djetinjstvu i koristimo ga kao automatsku reakciju. Stoga je sasvim očekivano i razumno da je za “prebacivanje” na drugi, novi i konstruktivniji način također potrebno puno vremena i truda. Iskustva su pokazala da za neke poremećaje i smetnje više odgovara jedna vrsta, a za druge druga, te će većina psihoterapeuta i predložiti drugu vrstu terapije ako smatra da bi osoba imala dodatne koristi od nje. Što se tiče tehnika i vrsta psihoterapije, one su brojne i raznolike, no sve ih veže prisutnost ljudskog kontakta – u toj mjeri da primarno najveći značaj donosi razumijevanje, bivanje s drugom osobom bez osuđivanja. Stoga opravdano postoji izreka da ne liječi psihoterapija nego psihoterapeut.

Ema DragojevićKako možemo izaći pametniji, mudriji, bolji iz svega ovoga? Možda čak i uspješniji?

Ivana: Ne moramo izaći pametniji i mudriji, ono što je važnije je to da izađemo svjesniji, i to naše uloge i odgovornosti. Tko smo mi kao pojedinci, što želimo, što nam je potrebno, jednako kao i društvo. Tek kada to osvijestimo, možemo se baviti pitanjima jesmo li pametniji. Jer sve ono u što smo vjerovali da će nam pomoći u ovakvim situacijama, a to su tehnologija i medicina, mehanizmi su k

oji su zakazali. Temeljne postavke su na agendi propitivanja, što ne znači da tim mehanizmima trebamo okrenuti leđa, nego vidjeti kako ih nadograditi, što nedostaje.

Emina: Vrijeme je krize, a kriza definitivno nije moment za opake osobne ciljeve, napredovanja i razvijanja. Teško je u ovom razdoblju jasno reći i opisati što nam se sve događa. U procesu smo, a kada smo u procesu, ne možemo objektivno sagledati što se sve događa. Potpuno je novi način na koji nas okolnosti mijenjaju, pomalo i nasilno. Ovakvo iskustvo koje je definirao virus, a nama u Zagrebu i potres(i), još nemamo, nepoznato nam je pa je i tu potreban dodatni trud u prilagođavanju. Mi odrasli zapravo i imamo tu zadać

u nositi se s promjenama. No zapravo tek ćemo vidjeti kako i na koji način nas je sve ovo promijenilo Mi ljudi neke stvari brzo zaboravljamo, promjena je nešto što ipak iziskuje pomniju integraciju. Moj je dojam na temelju posla koji radim da su ljudi ipak osvješteniji i senzibiliziraniji za sve ono što se oko njih događa, ali i u njima. Ovo je prilika koja je stvorila da na mala vrata uđu i zažive teme o važnosti mentalnog zdravlja pojedinca, ali i društva.
S druge strane, i pitanje načina na koji ćemo to mjeriti – ne smijemo

zanemariti ili podcijeniti neke naše male pobjede i spoznaje, a koje možda uopće nismo podijelili s drugima. Trebamo dati sebi na važnosti zbog njih, sigurna sam da ih svatko od vas ima.

Što možemo svakodnevno učiniti sami za sebe?

Tin: Možemo usvojiti pokoju zdravu naviku da nas dio vremena drži podalje od negativnih misli, a daje nam određeno zadovoljstvo. Također si možemo u trenucima dopustiti osjećaje kao razumne reakcije na danu situaciju i osjetiti odgovor svoga tijela na iste. Pokazati interes i ljubav dragim osobama malim znakovima pažnje i razgovorom – pa i javiti se na psihoterapiju, koju smo ovim člankom pokušali demistificirati i prikazati dostupnijom.

Emina: Vrlo, vrlo često svojim klijentima ponavljam da mi ljudi imamo puno veću moć nad vlastitim životima nego što to mislimo. Jasno, dani i raspoloženja su nam različiti – ako ste tužni i plače vam se, učinite to za sebe! Tuga procesno može biti jako lijepa i iznjedriti neke nove misli i spoznaje. U ostale dane nemojte zaboraviti pohvaliti, pomaziti sebe i za najmanje stvari koje napravite – predahnite u danu na tren, sa sobom samima, s kolegama, prijateljima, djecom…

Ivana: Prihvatiti se takvi kakvi jesmo, biti nježni prema sebi, vidjeti i pružiti si ono što nam je potrebno dok koračamo kroz život.

Ema: Ništa komplicirano, a univerzalno učinkovito. Smijati se. Malo toga je toliko ljekovito kao smijeh.